|
D -
Dobriša Cesarić
|
|
Ne, ja se nisam oprostio s njom kad nestade na svoju stranu. Sam slusah svojih nada lom U jednom zabacenom restoranu.
Kako je bilo? Nije tesko reci! U zamoru oglasila se trublja, I vlak je krenuo obicno i lijeno, Sa svime sto jos ljubljah.
Da l` misljase da u tom gradu Ostavlja dusu njome bonu? Da l` iskahu me njene oci Pogledom ceznje po peronu?
Daleko negdje juri sada vlak, Al sto to moje srce kuca jace? Nije l` to mozda nada, tajni znak, Da neko u daljini place?
Ah kakav plac! Uobrazenje, san! Ta njene ceznje davno sve su Vec ugasene. Ti si malko pjan, A stvari jesu - kakve jesu.
Mozda zape koji svijetli tren Na svome letu u njezinoj dusi; A i taj spomen past ce kao list Minulog ljeta, sto se susi.
Dobriša Cesarić Bez Oproštaja
|