|
D -
Dobriša Cesarić
|
|
U predvečerje, iznenada, Ni od kog iz dubine gledan, Pojavio se ponad grada Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho, I on je stao da se žari, Al oči sviju ljudi bjehu Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem: za vlašću, zlatom il za hljebom, A on - krvareći ljepotu - Svojim nebom.
I plovio je sve to više, Ko da se kani dići do boga; Vjetar visine ga je njiho, Vjetar visine raznio ga.
Dobriša Cesarić Oblak
|