|
V -
Vesna Parun
|
|
Danas ću ti dati, kada veće padne, u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća, u čistoti duše moje, nekad jadne, čitavu bujicu proljetnog cvijeća...
U sobi će biti sumrak, blag k o tvoje srce, sumrak stvoren da se dugo sanja. Na oknima svjetlim zablještat će boje, u taj svježi trenut prvog saznanja...
Sve će biti ljepše, sve draže i više, noć koja se spušta, svijet što mirno spava, dugo, mrtvo polje na kome miriše kržljava i rijetka na busenju trava...
I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami... Proliće se tada, kao bujne kiše, stidljivi šapat u blaženoj tami, i riječi iz kojih proljeće miriše...
Vesna Parun čežnja
|