|
V -
Vesna Parun
|
|
 Zaboravih mu ime, ali znam da milo bješe pticama,
i da ljubav bješe osmjehom pamte moje oči.
I sada idu ljudi pristaništem; ja ne okrećem lice,
zadubena u šapat zaostalih oluja.
Nije li galeb zaboravio mrtva druga, zašto tužiš?
Hrid je svoju zaboravio galeb, ne zna ni jug ni sjever.
Još nisam zastrla prozor, još nije utišalo more.
Ne kori me, šumo, krošnjama; ne plaši me vodo dubinom!
Vesna Parun Lice u sjeni
|
